Orofacijalni (OF) sistem predstavlja skup organa i tkiva koji zajednički obavljaju funkciju žvakanja i govora, te učestvuju u funkcijama disanja i varenja. U sastav ovog sistema ulaze: skeletne strukture lica, mišići lica, vilični zglob (temporomandibularni zglob), zubi i njihova potporna tkiva, sluzokoža usne duplje, kao i krvni sudovi i nervi koji se nalaze u ovom predelu. Parafunkcionalne aktivnosti su određene aktivnosti mišića OF sistema koje se odvijaju bez funkcionalne svrhe.

Osnovni simptomi i znaci bruksizma

Osnovni simptomi bruksizma su: napeti mišići, glavobolja, bol u ušima, abradirani zubi, osetljivi zubi, istrošene zubne nadoknade, ispali ispuni, polomljeni krunični delovi zuba, promene u viličnom (temporomandibularnom) zglobu.

Parafunkcionalna aktivnost tzv. bruksizam deli se na: dnevni bruksizam i noćni bruksizam.

Šta je dnevni bruksizam?

Dnevni bruksizam su parafunkcionalne aktivnosti koje se manifestuju u toku dana. To su, na primer: stezanje vilica pri teškim fizičkim aktivnostima, grickanje olovke u toku učenja ili pisanja, zatim žvakanje hrane samo na jednoj strani (koje počinje zbog izbegavanja bola na drugoj strani zubnog luka), podupiranje donje vilice rukom za vreme čitanja ili gledanja televizije, ili izvođenje specijalnih kretnji donje vilice prilikom sviranja nekih instrumenata.

Šta je noćni bruksizam?

Noćni bruksizam su parafunkcionalne aktivnosti OF sistema koje se odigravaju u vidu cikličnih i ritmičkih stiskanja zuba ili škripanja tj. škrgutanja zubima tokom sna. Ranije se smatralo da se bruksizam kao parafunkcionalna aktivnost odvija na podsvesnom nivou, međutim, prema novijoj literaturi, bruksizam je centralnog porekla i vezan je za profil ličnosti. Karakteristike ličnosti su takve da povećavaju celokupni nivo stresa, odnosno utvrđeno je da se, uglavnom, radi o hiperaktivnim osobama, anksioznim, perfekcionistima i osobama koje se lako isprovociraju.

Kod bruksista starosne dobi između 23 i 67 godina uočava se više propratnih pojava, kao što su bolovi u predelu lica i vilica, u predelu vrata, ramena i gornjih ekstremiteta, kao i poremećaji vegetativnog nervnog sistema (pojačano znojenje, noćne palpitacije, tahikardije).

Magnezijum kao nutritivni elemenat ima važnu ulogu u normalnoj funkciji mišića i nerava. Pretpostavlja se da nedovoljno unošenje ovog metala putem hrane može da ima uticaja na nastanak bruksizma. 

Kako se dijagnostikuje bruksizam?

Dijagnostika bruksizma izuzetno je kompleksna. U dijagnostici noćnog bruksizma vrlo je važan podatak da li je osoba svesna pojave bruksizma, uz podatke koje pružaju partneri bruksista ili osobe iz njihove okoline. Analiza orofacijalnog sistema obuhvata kliničku funkcijsku analizu okluzije (zagrižaja). Osim toga, koristi se i ispitivanje centralnog nervnog sistema u toku spavanja. Laboratorijska analiza povećanog prisustva „stresnih hormona” u krvi, pljuvački ili mokraći takođe može dati dragocene podatke o prisustvu emocionalnog stresa osoba s noćnim bruksizmom.

Terapija bruksizma

Terapija bruksizma je, kao i dijagnostika, multidisciplinarnog karaktera, a svodi se na simptomatsku terapiju, na terapiju mentalnog stresa i na lečenje posledica bruksizma, koje su vidljive na komponentama orofacijalnog sistema (na zubima, njihovom potpornom tkivu, viličnim zglobovima i žvaćnim mišićima). U našoj ordinaciji kao nezaobilazno terapijsko sredstvo koristi se okluzalni splint  (štitnik za zube) od čvrstog materijala, kakav je polimetakrilat ili termoplastični polikarbonat, koji sprečava kontrakciju mišića podizača donje vilice u toku noći, te dalju abraziju zuba, a smanjuje i pritisak između zuba dve vilice.

Postoji nekoliko vrsta splintova koji se primenjuju u terapiji a jedan od njih je i Michigan splint. To je ravna, glatka ploča od transparentnog akrilata koja prekriva zube gornje vilice omogućavajući tako pacijentu stabilan odnos u zglobu, maksimalan broj kontakata zuba suprotne vilice sa pločom i opuštanje mišića. Tokom nošenja Michigan splinta dolazi do:  stabilizacije donje vilice; sprečavanje škripanja i stiskanja zuba; opuštanja mišića, te sve to zajedno utiče na smanjenje bola u mišićima i zglobu i sprečavanje daljeg oštećenja zuba. Splint se nosi noću i što je moguće više tokom dana (bar 3 – 4 sata) i to najmanje 3 – 4 meseca. Kontrole kod stomatologa su na svakih 7 dana a kasnije na mesec dana.

Ukoliko se proceni da postoji potreba za terapijom medikamentima, najčešće se prepisuju antidepresivi i lekovi koji će smanjiti bol u predelu viličnog zgloba.

Fizikalna terapija uključuje kineziterapiju, krioterapiju, terapiju ultrazvukom i električnu nervnu stimulaciju. Sve ove terapiju imaju za cilj smanjenje bola, grča i napetosti u žvaćnim mišićima.

Antistres terapijski program kod bruksista obuhvata:

  • biofeedback terapiju (princip ove terapije je da bruksisti postanu svesni hiperaktivnosti svojih žvaćnih mišića pre nego što ih budu kontrolisali ili modifikovali);
  • self monitoring (kod ove metode bruksista se obučava da vodi zapisnik o pojavama dnevnih parafunkcija i stresnih situacija);
  • metode averzije, jačanja i supstitucije ponašanja (ove metode imaju za cilj spoznaju parafunkcija, kako bi se one mogle lakše eliminisati. Kod metode jačanja ponašanja bruksisti bi trebalo da ispred ogledala jako stiskaju zube, u položaju potpuno sastavljenih vilica, u trajanju od 5 do 60 sekundi, a zatim da opuste vilice. Navedene parafunkcije (stiskanja i potom opuštanja mišića) treba ponavljati po pet puta zaredom, pet do šest puta u toku dana, tokom dve nedelje. Kod supstitucionalne terapije primenjuju se sredstva koja će da zamene štetne navike. Tako, npr. žvakanje žvakaće gume ili držanje razdvojenih zuba može da se primeni umesto stiskanja i škrgutanja zubima.);
  • grupnu psihoterapiju.

Ukoliko sve ove terapijske procedure ne dovedu do smanjenja simptoma i poboljšanja funkcije orofacijalnog sistema prelazi se na: hirurške intervencije u zglobu donje vilice, ortodontsku terapiju, protetsku terapiju (brušenje zuba), u cilju ponovnog uspostavljanja ravnoteže u zagrižaju –  okluziji, te na taj način sanaciju postojećih tegoba.